Povijest EU zakonodavstva vezanog za okoliš
Ova prezentacija pokriva povijest EU zakonodavstva vezanog za okoliš. Mnoga pitanja o okolišu o kojima se još danas raspravlja imaju dugu povijest. Svjesnost o pitanju okoliša općenito se povećala 1960-ih. Stručnjaci koji su radili zakone unutar Zajednice prepoznali su potrebu za stvaranjem zajedničkih standarda kako bi zaštitili potrošače i osigurali slobodno kretanje robe između zemalja Članica. Nakon prve konferencije Ujedinjenih naroda koja je 1972 održana u Stockholmu i bila je vezana za pitanje okoliša, Europska zajednica je usvojila svoj prvi od ukupno šest akcijskih programa vezanih za okoliš (1973 – 1976), te postavila načela i prioritete koji će u budućnosti voditi politiku koja je vezana za okoliš.
Drugi akcijski program vezan za okoliš (EAP) (1977 - 1981) uslijedio je nakon prvog i bio je više vezan za pristup problemu okoliša i ciljeve, te je obuhvaćao veći raspon problema sa kojima se treba pozabaviti. Posebna pažnja obratila se na zaštitu okoliša. Prvi i drugi akcijski programi vezani za okoliš postavili su detaljne liste akcija koje treba provesti kako bi se u većoj mjeri kontroliralo probleme zagađenja. Nabrojano je jedanaest načela i prioriteta vezanih za politiku zagađenja koji su ostali na snazi i u kasnijim akcijskim programima.
Treći akcijski program vezan za okoliš (1982 -1986) usvojen je 1982 i njime se pokušalo napraviti sveobuhvatnu strategiju za zaštitu okoliša i prirodnih resursa u Europskoj zajednici. Taj program je prebacio naglasak s kontrole zagađenja na zaštitu od zagađenja i proširio koncept zaštite okoliša, te je uključio i planiranje korištenja zemljišta i integraciju okoliša u ostale EU politike.
Četvrti akcijski program vezan za okoliš (1987-1992) dao je novo značenje obvezama vezanim za integraciju dimenzije okoliša u ostale politike zajednice naglašavajući četiri područja aktivnosti: efikasnu provedbu zakonodavstva zajednice, uredbu o svim utjecajima tvari i izvora zagađenja na okoliš, povećanje pristupa javnosti, širenje informacija i stvaranje poslova. To je bila inicijalna ideja za stratešku preorijentaciju politike okoliša u EZ-u. Od početka 90-tih do danas „Održivi razvoj“ je postupno postao normativna referenca za politiku okoliša u EU.
Strateška preorijentacija koja se mogla vidjeti na kraju četvrtog akcijskog programa je eksplicitno formulirana u petom akcijskom programu vezanom za okoliš (1993 -2000). Opći pristup i strategija petog AP-a su se razlikovali od prethodnih programa. Kao što i njegov naslov „Prema održivosti“ kaže, program je postavio dugoročne ciljeve i više se usredotočio na globalni pristup. U kasnim 90-tima je zakonodavstvo petog AP-a o okolišu bilo vrlo impresivno. Uključivalo je: novi složeniji i holistički zakonodavni okvir, kao što su Direktiva o kvaliteti zraka u okolini (96/62), Direktiva koja obuhvaća vodu (2000/60) ili IPPC-Direktiva (1996/61), a koje su sve zajedno formulirale ambiciozni program za sljedeća desetljeća.
Priprema politike na EU razini postala je više participativna, te je pozivala ne-vladine organizacije na sudjelovanje i dala im ulogu u vijećima, stvarajući mrežu stručnjaka i mnoštvo procesa savjetovanja, te je nastojala uravnotežiti vrlo utjecajnu industriju lobiranja na svim razinama zajednice.
Šesti akcijski program o okolišu je bio odluka Europskog parlamenta i Vijeća, te je usvojen 22. srpnja 2002. Postavlja okvir za stvaranje politike o okolišu u Europskoj uniji za razdoblje od 2002-2012 i naglašava akcije koje treba provesti da bi se postigli ciljevi. Šesti AP o okolišu definira četiri prioritetna područja: klimatske promjene, prirodu i biološku raznolikost, okoliš i zdravlje te prirodne resurse i otpad. Šesti AP o okolišu promovira potpunu integraciju zahtjeva o zaštiti okoliša u sve politike Zajednice i akcije, te pruža strategiju o održivom razvoju Zajednice sa komponentom vezanom za okoliš.